Nakon doslovnoga pretvaranja popularne uzrečice u performerski čin kroz pijenje vlastite krv, u nastavku ciklusa ‘Samojed’ odlazi korak dalje, u prostor nove uzrečice koja se bavi jedenjem. I ovaj put je metoda autreferencijalna – reže se i jede samoga sebe. Taj čin samoizjedanja ne isključuje osvrt na moguću autoerotičnost i ‘obnovljivost’ tijela kao medija, no istovremeno daje vrlo čitljiv i direktan komentar na stvarnost. Svojevrsno ‘reduciranje’ tijela, koje na kraju izranja obnovljeno i čvršće nego prije (ali bogatije ožiljcima koji svjedoče o činu), svoje korijene ima duboko u ritualnome i ex-voto oblicima ponašanja primitivnih zajednica. Umjetnik je tu poput katalizatora i kanalizatora dominantne sociološke slika beznađa, i kao takav vrijedna je jedinka koja stvara valove unutar dominatnog svjetonazora, tj. proizvodi sadržaj koji se ili proklinje ili poštuje.

‘U drevnim civilizacijama praksa kanibalizma koristila se pri duhovnim ritualima u kojima bi se duh preminulih predaka održavao kroz one živuće rođake koji bi vršili konzumaciju. Divlja ratnička plemena kanibala lovila bi i jela svoje protivnike kako bi ostvarila ultimativnu nadmoć nad svojim neprijateljima. Pojam se također veže uz nestašicu hrane neophodne za preživljavanje, zbog koje bi se ljudi priklanjali kanibalizmu. U današnje vrijeme iskrivljenih vrijednosti ove konponente se sublimiraju kroz simboliku autokanibalizma i tako prikazuju grotesknu sliku današnjeg društva.