Prenosimo tekst dr. sc. Suzane Marjanić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, objavljen u Zarezu 1. listopada, u kojem s osvrće na protekli Zagrebi! Festival, kao i na prošlogodišnje inicijalno izdanje.

Ponuda vlastitoga mesa i hobotnica, odnosno politike i estetike

Povodom performansa Marka Markovića i kanadske umjetnice Satomi na drugom Zagrebi! Festivalu (12. i 13. rujna 2009., Močvara, Zagreb), koji, kako organizatori ističu, promovira teme o kojima je za sada korisnije šutjeti

I prvi i drugi performans iz Markovićeva ciklusa Samojed odnosi se na realiziranu metaforu o sisanju ili pijenju vlastite krvi kao i jedenja vlastitoga mesa gdje nam autokanibalizam očito preostaje kao posljednja pobuna protiv vampirske ne/kulture na vlasti

Možda nije naodmet izvedbenu priču s ovogodišnjega Zagrebi! Festivala započeti prisjećanjem na prošlogodišnje performanse koje smo imali prilike vidjeti na prvom izdanju ovoga ekofestivala. Te inicijalne godine mogli smo pratiti sljedeće performanse – Bolji umjetnik Tanje Dabo i Borisa Kajmaka, Erzsébet Báthory Vlaste Delimar te živu skulpturu i prostornu instalaciju Mirila Josipa Zankija i Bojana Gagića, a koji su demonstrirali značenje eko-performansa u slobodnoj interpretaciji pojma ekologija.

Od eko-performansa do body arta
I tako dok smo na prošlogodišnjem Zagrebi! Festivalu mogli vidjeti tri eko-performansa, od kojih je Erzsébet Báthory Vlaste Delimar bio oblikovan i kao obračun s nekim konceptima ekologije, i to posebice onih koji promoviraju nejedenje životinjskih leševa, ove godine Emil Matešić kao direktor programa Zagrebi! Festivala posvetio se body artu, i to pozvavši samo dvoje umjetnika – Marka Markovića i kanadsku umjetnicu Satomi. Naime, Emila Matešića privukla je tema označavanja, modifikacije tijela koja subvertira modifikacije tijela vladajuće kulture (npr. liposukcija, botox, facelifting, popularna plastična kirurgija “hrvatskih” nosova, Marcolane injekcije za povećavanje grudi itd.). Radi se o tzv. subkulturnim modifikacijama tijela ali i praksama sputavanja tijela – npr. o skarifikaciji (zarezivanje estetskih “ožiljaka”), kauterizaciji, tetoviranju veće površine tijela (koju smo mogli vidjeti na prekrasnom, baršunastom tijelu koreografkinje Satomi); nadalje, o tradicionalnoj japanskoj umjetnosti vezivanja lanenim konopcem (kinbaku) ali i o body art praksi autokanibalizma, koju je u svome političkom performansu demonstrirao osječko-splitski umjetnik Marko Marković. Naime, sve subkulturne tehnike ukrašavanja, urezivanja tijela (npr. spomenuta ornamentalna skarifikacija i tetoviranje veće površine tijela), piercing vrha klitorisa i stidnih usana, kako je istaknuo Emil Matešić kao i koreografkinja Satomi, u razgovoru upriličenom nakon njezinoga performansa u kojemu je demonstrirala vezivanje vlastitoga tijela tradicionalnom japanskom tehnikom, i nadalje u dominantnoj kulturi izazivaju sablazan i estetski šok, i pritom se uglavnom zaboravlja, namjerno ili ne, da su te vještine ukrašavanja tijela kao i sputavanja tijela zapravo urbane reinterpretacije arhaičnih rituala.

Zarezivanje ali i jedenje vlastitoga mesa
Zaustavimo se ukratko na Markovićevu performansu. U tom drugom performansu iz ciklusa performansa Samojed Marko Marković se odlučio na jedenje vlastitoga tkiva. I nakon što je konobar postavio bijele tanjure na dugačak stol, prekriven bijelim stolnjakom, koji dakako asocira na koncept Posljednje večere – u kojoj nam preostaje samo strategija preživljavanja jedenjem vlastitoga mesa – medicinska sestra s Markovićeve lijeve ruke skalpelom zasijeca i odsijeca komadićak mesa i postavlja na umjetnikov tanjur. Tako se središnji dio performansa pored tog medicinskoga odstranjivanja djelića mesa odnosi na umjetnikovo posezanje za vilicom i nožem u jedenju vlastitoga tkiva.
Podsjetimo da je na ovogodišnjem drugom izdanju splitskoga DOPUST-a u prvome performansu iz ciklusa Samojed Marković iz slamčice, koja je bila “prikopčana” direktno na njegovu venu, pio vlastitu krv, demonstrirajući kako nam u ovoj bijednoj državici preostaje jedino strategija preživljavanja pijenjem vlastite krvi, i to doslovno.
U ovom drugom dijelu ciklusa Samojed Marković tako od krvi ostvaruje prijelaz na meso, na “hranjiviji” dio tijela, međutim, s izvedbenom razlikom. Naime, prvi se performans iz ciklusa Samojed, u kojemu umjetnik pije vlastitu krv, sastoji od dva oprečna dijela: i dok u početnome dijelu performansa umjetnik publici dijeli šećernu vunu crvenkaste boje, te nakon što ih je počastio slatkim i time zamutio, “prefarbao” njihov pogled slatkastom masom, umjetnik otvara gorki dio priče, kada uz pomoć medicinske sestre, kroz cjevčicu spojenu u venu, pije vlastitu krv, gledajući pomno u tom autokanibalističkom činu u lica prisutnih. Istina, pritom i drugi performans iz ciklusa Samojed može se promatrati u toj dijadnoj strukturi gdje bi taj šećerno-vunasti dio, prikrivanje mračne istine ružičastim, vunastim snovima preuzela početna pojava konobara pored svečano opremljenoga stola, a čiju sliku razbija dolazak asistentice-medicinske sestre i njezino posezanje za Markovićevom lijevom rukom. Tako se i prvi i drugi performans iz ciklusa Samojed odnosi na realiziranu metaforu o sisanju ili pijenju vlastite krvi kao i jedenja vlastitoga mesa gdje nam autokanibalizam očito preostaje kao posljednja pobuna protiv vampirske ne/kulture na vlasti.

Gejša, hobotnica i crna tinta: dark zen
Druge, posljednje večeri ovoga dvodnevnoga eko/festivala mogli smo vidjeti solo performans kanadske performerice i koreografkinje umjetničkoga imena Satomi koja u svome radu reinterpretira tradicionalnu japansku umjetnost vezivanja lanenim konopcem (kinbaku), a koja čini i središnji dio njezinoga performansa Wabisabi kada se umjetnica samovezuje s nekoliko konopaca (čini mi se trima) i pritom ovješava vlastito tijelo na spuštenu metalnu kuku. Za performans Wabisabi, kojim se Satomi predstavila zagrebačkoj publici, umjetnica ističe da je inspiriran Mishiminom estetikom koji je isto tako, kako je pojasnila u razgovoru koji je Emil Matešić potaknuo nakon njezinoga performansa, bio opčinjen estetizacijom tijela, boli i samomučenja koju je i završno ritualizirao visokoestetiziranim činom samoubojstva. Tako pored Mishimine estetike i japanske umjetnosti vezivanja lanenim konopcem, u navedenom je performansu Satomi demonstrirala i estetiku kaligrafije, kojom je i obilježila početni dio performansa Wabisabi. Naime, ta kanadska umjetnica, koja je duboko opčinjena tradicionalnom japanskom kulturom, u početnom dijelu performansa odjevena poput gejše iscrtava tri kaligrafska znaka (u značenju ljepota, tuga i Wabisabi koji označava sve one oprečne emocije, miksturu osjećaja probuđenu prolaznošću ljepote) koje nakon toga uzdiže špagicama pod kupolu okrugloga šatora, u kojemu je održan i njezin kao i prethodne večeri – Markovićev performans. Inače, kinbaku, kako je umjetnica pojasnila u vrlo zanimljivom razgovoru s publikom, porijeklo ima u samurajskoj vještini vezivanja zarobljenih protivnika, ali jednako tako tijekom prošloga stoljeća svoje je mjesto pronašao i u japanskoj porno industriji, odnosno u S&M subkulturi. Cjelokupan se performans koji je dijadno formiran – od početnoga iscrtavanja triju kaligrafskih znakova do završnoga ovješavanja vlastitoga tijela o metalnu kuku te ispijanja crne tinte – odvijao uz projekciju “dark zen” video zapisa Yamato no Orochi (meeting Hokusai’s Fisherman’s Wife) u kojemu Ouraken crno-bijelo tehnikom prikazuje nago djevojačko tijelo u erotskom ili pak možda porno zagrljaju s falusoidnim pipcima hobotnice. Naime, kao što je npr. napisao Velimir Grgić u knjizi Jegulje, grah, bukkake: vodič kroz japanske seks-fetiše (Zagreb, 2005.) u japanskim animiranim filmovima (anime) za odrasle (hentai) svakako je jedna od danas najprepoznatljivijih i vjerojatno najbizarnijih vrsta hentaija – tentacle hentai, poznata kao i tentacle rape hentai – “podžanr u kojem djevojke (curice, rijetko muškarci/dječaci) spolno opće s pipcima bića koja imaju pipke, bilo da je riječ o divovskim hobotnicama ili lignjama, bilo da ih napadaju nedefinirana čudovišta ili roboti s nekoliko desetaka ili stotina pipaka na sebi!” I nadalje: unagi (na japanskom znači jegulja) sado-mazo pornografija ugnjetava nedužne životinje – jegulje. U ovom fetišu djevojke obješene naglavačke primaju punu posudu jegulja u i na spolovilo, a najpopularniji naslovi su oni u kojima ženu “siluju jeguljom”, koju potom ispeku i ženi posluže za ručak.
Čini mi se tako da završna scena u performansu Wabisabi – kada Satomi ispija iz porculanske posudice crnu tintu kojom je u početnom dijelu performansa iscrtala tri kaligrafska znaka – korespondira s tom zoofilnom ili pak bestijalnom scenom spomenutoga “dark zen” video zapisa.

I estetika i politika
Naime, u praksi body arta, kao što je poznato, radi se o preuzimanju apsolutne kontrole nad vlastitim tijelom, ali kontrole koja podrazumijeva protest. I dok Satomi kontrolom vlastite boli protestira, među ostalim, i protiv vladajuće kulture koja se zgražava nad nekim drugim, drugačijim modifikacijama tijela (npr. kauterizacija, skarifikacija, tetoviranje cjelokupne površine tijela) kao i praksama sputavanja tijela, Marković, čini se, ipak poseže za radikalnijim političkim protestom gdje se direktno suprotstavlja cinizmu svih državotvornih moći na vlasti koja od ljudi (hoćemo-nećemo, moramo se nazvati podanicima, i što je još najgore – pritom smo tako malodušno ponizno poslušni) oblikuje vampire s autokanibalističkim strategijama preživljavanja.
Dakle, ove se godine program performansa Zagrebi! Festivala usmjerio na propitivanje tijela, za razliku od prethodne godine kada je demonstrirao eko-performanse u slobodnom značenju definiranju pojma ekologija, iako se ovogodišnje izdanje Festivala odvijalo u prilično dobrom eko-prijateljskom raspoloženju, što se tiče globalnih i nadamo se ne trenutnih strategija. Tako su npr. u rujnu na Sedmom svjetskom kongresu o alternativnim metodama i korištenju životinja Life Sciences, održanom u Rimu, Europska komisija i Europska kozmetička industrija predstavili zajednički, naravno financijski plan za istraživanje alternativnih metoda ispitivanja kozmetičkih proizvoda koje se neće oslanjati na testiranje i mučenje životinja. Možemo reći samo – konačno.

Suzana Marjanić

Ostavite komentar