Zagrebi! Festival želi propitati kako, u uvjetima sve složenijeg i bržeg tehnološkog razvoja, priroda komunicira s čovjekom. Od vremena primitivnih zajednica pa do danas Majka Priroda je personificirana, mistificirana i proglašavana svetom od strane čovjeka. Poput tehnologije, priroda je doživjela niz nasilnih promjena, plaćajući cijenu progresa i čovjekove sve veće želje za ugodnijim življenjem. Istovremeno čovjek je bivao sve udaljeniji od Nje kroz niz otkrića, koja su postala više odmagala negoli pomagala.

Glavni protagonist tih promjena upravo je onaj isti čovjek koji je samu Prirodu pretvorio u božanstvo i postavio na oltar erotskog i duhovnog obožavanja. Takva bipolarnost čovjekovog odnosa prema prirodi, istovremenog obožavanja i uništavanja, odnos u kojem neke primitivne forme tretmana tijela ponovo postaju važne i moćne i s druge strane nove forme koje koriste upravo tehmološka dostignuća kao materiju za rad, nit je po kojoj su bili odabrani radovi.

Denis Krašković je umjetnik koji radi svog posebnog odnosa prema prirodi, kroz naizgled djetinjastu percepciju svijeta, ali sa dubokim razumijevanjem i okom za važne detalje, inicira potisnutu osjećajnost u promatraču. Njegov rad na jarunskome jezeru ili onaj koji tematizira jednog kršćanskog sveca jasno pokazuje zašto je odabran u selekciju ovogodišnjeg Zagrebi! Festivala. Krašković će postaviti novu instalaciju/skulpturu u prostoru napravljenu od balona koja prikazuje bananu. Semiološka  igra tim južnim voćem u gigantskome izdanju sadrži mnoga značenja koja sva najčešće lako pogađaju mjesto i vrijeme u kojem nastaju. Od žargonskog komentara ‘u banani’ pa do simbolike velikoga stiliziranog spolovila koje smo ’svi lagano popušili’, njegov rad potvrđuje onu djetinjastu, tako nevinu, a istovremeno i tako istinitu i začudnu crtu koja čini osnovu Denisove estetike.

Antonija Balić velikim skulpturama koje predstavljaju možebitne slivnike civilizacije i mistične rupe u koje život odlazi i iz kojih dolazi, pretvara sintetički, visoko štetan materijal u naizgled biološko tkivo u stanju raspadanja. Taj poriv da se neživim materijalima, za čije je nastajanje potrebna velika količina energije, udahne drugi život, kroz njihovu preobrazbu u umjetničko djelo, svojevrstan je odnos ‘majčinskog’ stvaranja i htjenja da se barem naizgled vrati ravnoteža u prirodu.

Siniša Majkus kipar je koji volumene stvara u odnosu prostora i žice. Nasilno tkanje žicom koje je evoluiralo iz njegova odnosa s papirom i olovkom, nudi poseban odnos s prostorom u kojem gledalac biva uhvaćen u neprastalnu igru s dimenzijama. Motivi koji se kreću od potpuno apstraktnih do onih u kojima je forma prikazana u nekom od prepoznatljivih oblika, postaju samo polazna točka iz koje Majkus modelira. Put kojim njegova ruka i žica dalje putuju u skulpturi falusa postavljenoj na Festivalu, ruka je umjetničkog erotomana i čovjeka koji slobodno barata animom unutar sebe. Naizgled oslobođen politiziranja, Majkusov prikaz falusa ipak je danas aktualniji nego ikada, i za razliku od Kraškovićevog ‘znatno tvrđi’.

Ostavite komentar