Klub Močvara i dvorana Jedinstvo, 11. i 12. rujna
Zagrebi! Festival kroz različite forme umjetničkog i intelektualnog izražavanja promovira teme o kojima je korisnije šutjeti. Za sada.
28.08.2009.
Performans  


Scarification (zarezivanje, namjerno stvaranje estetskih ožiljaka), vješanje tijela, jedenje vlastita tijela, pa čak i tetovaže (u suvremenim dijagnostičkim priručnicima za psihičke bolesti navodi se da je tetovaža jedan od čestih oblika izražavanja psihičkih bolesnika) u današnjem vremenu i dominantnoj kulturi izazivaju blagu sablazan. Često se zaboravlja da su te radnje i vještine ustvari ublažene verzije/mutacije rituala koje dolaze iz davnih vremena. Sklonost ritualnome i estetizacija žrtvovanja atavizam su svjetonazora  prije industrijskih i digitalnih revolucija, jedan je to prežitak iz doba dublje povezanosti s prirodom kada je njegova svijest bila otvorenija i manje zasićena naizgled nepotrebnim podacima. I Satomi i Marko Marković autori su i izvođači koji za sve nas uzimaju muku na sebe ne tražeći da ih slavimo s 12 sljedbenika, već samo da ih pošteno platimo i nagradimo aplauzom prihvaćanja.

Satomi je umjetničko ime performerice i koreografkinje čini se rad zasniva na reinterpretaciji tradicionalne japanske umjetnosti vezivanja lanenim konopcem – kinbaku.


Kinbaku svoje porijeklo vuče iz samurajske vještine vezivanja zarobljenih protivnika, a svoju mutaciju u svijesti perverznog zapadnjačkog uma opsjednutog nepoznatim tehnikama tretiranja tijela porazno je doživjela u S&M subkulturi.


Kinbaku postaje tako još jedna tradicijom nadahnuta scenska vještina koja je radi pojednostavljivanja izvučena iz konteksta i predstavljena zapadu bez povijesne i tradicionalne pozadine. Satomi je kroz izobrazbu gejše savladala mnoge vještine koje vežu japansku ženu za muškarca i tako upozala i osjetila moć tradiciju koja dominira u muško-ženskim odnosima u Japanu. Nadahnuta takvim iskustvima svoj umjetnički stil razvija na miješanju japanskih i zapadnjačkih scenskih jezika i estetika. Satomi je jedina umjetnica koja je ovladala tehnikom Kinbaku-a koju je moguće vidjeti van Japana.


U performanceu inspiriranom piscem Yukio Mishimom vidljiv je njezin inspirativni i metaforični krug izvedbe u kojem ne koriste pomoćna sredstva i posebne efekte kako bi prikazala ‘estetiziranu muku’, nego se pred nama doista nalazi tijelo koje tu ‘muku’ proživljava.


U solo performansu nazvanom Wabisabi, Satomi istražuje ovaj u japanskoj kulturi čest pojam, koji se najbolje objašnjava kao oprečne emocije  probuđene bljeskom ljepote. Satomi kombinira vještinu japanske kaligrafije - shuji i tradicionalnu japansku vještinu vezivanja - kinbaku, kako bi odvela publiku u egzotičan svijetu erotike. Nalazeći inspiraciju u japanskoj kaligrafiji - ukyoe, njeni su performansi naglašeni elementima kao sto su projekcije scena iz filmova spisatelja Mishime Yukyoija.


Satomi


www.tokyolovedoll.free.fr


<!– /* Style Definitions */ p.MsoNormal, li.MsoNormal, div.MsoNormal {mso-style-parent:”"; margin:0cm; margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:12.0pt; font-family:”Times New Roman”; mso-fareast-font-family:”Times New Roman”;} @page Section1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:70.85pt 70.85pt 70.85pt 70.85pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.Section1 {page:Section1;} –>











Nakon doslovnoga pretvaranja popularne uzrečice u performerski čin kroz pijenje vlastite krv, u nastavku ciklusa ‘Samojed’ odlazi korak dalje, u prostor nove uzrečice koja se bavi jedenjem. I ovaj put je metoda autreferencijalna – reže se i jede samoga sebe. Taj čin samoizjedanja ne isključuje osvrt na moguću autoerotičnost i ‘obnovljivost’ tijela kao medija, no istovremeno daje vrlo čitljiv i direktan komentar na stvarnost. Svojevrsno ‘reduciranje’ tijela, koje na kraju izranja obnovljeno i čvršće nego prije (ali bogatije ožiljcima koji svjedoče o činu), svoje korijene ima duboko u ritualnome i ex-voto oblicima ponašanja primitivnih zajednica. Umjetnik je tu poput katalizatora i kanalizatora dominantne sociološke slika beznađa, i kao takav vrijedna je jedinka koja stvara valove unutar dominatnog svjetonazora, tj. proizvodi sadržaj koji se ili proklinje ili poštuje.


‘U drevnim civilizacijama praksa kanibalizma koristila se pri duhovnim ritualima u kojima bi se duh preminulih predaka održavao kroz one živuće rođake koji bi vršili konzumaciju. Divlja ratnička plemena kanibala lovila bi i jela svoje protivnike kako bi ostvarila ultimativnu nadmoć nad svojim neprijateljima. Pojam se također veže uz nestašicu hrane neophodne za preživljavanje, zbog koje bi se ljudi priklanjali kanibalizmu. U današnje vrijeme iskrivljenih vrijednosti ove konponente se sublimiraju kroz simboliku autokanibalizma i tako prikazuju grotesknu sliku današnjeg društva.


Nekada su ljudi jeli ljude, no danas izjedaju sami sebe te pritom stvaraju materijalno i duhovno nasljeđe osuđeno na propast. Zbog okolnosti u kojima se nalaze, povlače drastične poteze te su nekada spremni žrtvovati i sami sebe zbog okoline društva, politike, ljubavi, mržnje i statusa koji se nameće nad njihovom slobodom.’




Marko Marković







Ostavite komentar

Pretraži stranicu

Prijavi se na newsletter

-->

Ako želite biti u toku sa novostima i razvojem festivalskog projekta prijavite se na newsletter