Scarification (zarezivanje, namjerno stvaranje estetskih ožiljaka), vješanje tijela, jedenje vlastita tijela, pa čak i tetovaže (u suvremenim dijagnostičkim priručnicima za psihičke bolesti navodi se da je tetovaža jedan od čestih oblika izražavanja psihičkih bolesnika) u današnjem vremenu i dominantnoj kulturi izazivaju blagu sablazan. Često se zaboravlja da su te radnje i vještine ustvari ublažene verzije/mutacije rituala koje dolaze iz davnih vremena. Sklonost ritualnome i estetizacija žrtvovanja atavizam su svjetonazora  prije industrijskih i digitalnih revolucija, jedan je to prežitak iz doba dublje povezanosti s prirodom kada je njegova svijest bila otvorenija i manje zasićena naizgled nepotrebnim podacima. I Satomi i Marko Marković autori su i izvođači koji za sve nas uzimaju muku na sebe ne tražeći da ih slavimo s 12 sljedbenika, već samo da ih pošteno platimo i nagradimo aplauzom prihvaćanja.

Satomi je umjetničko ime performerice i koreografkinje čini se rad zasniva na reinterpretaciji tradicionalne japanske umjetnosti vezivanja lanenim konopcem – kinbaku.

Kinbaku svoje porijeklo vuče iz samurajske vještine vezivanja zarobljenih protivnika, a svoju mutaciju u svijesti perverznog zapadnjačkog uma opsjednutog nepoznatim tehnikama tretiranja tijela porazno je doživjela u S&M subkulturi.

Kinbaku postaje tako još jedna tradicijom nadahnuta scenska vještina koja je radi pojednostavljivanja izvučena iz konteksta i predstavljena zapadu bez povijesne i tradicionalne pozadine. Satomi je kroz izobrazbu gejše savladala mnoge vještine koje vežu japansku ženu za muškarca i tako upozala i osjetila moć tradiciju koja dominira u muško-ženskim odnosima u Japanu. Nadahnuta takvim iskustvima svoj umjetnički stil razvija na miješanju japanskih i zapadnjačkih scenskih jezika i estetika. Satomi je jedina umjetnica koja je ovladala tehnikom Kinbaku-a koju je moguće vidjeti van Japana.

U performanceu inspiriranom piscem Yukio Mishimom vidljiv je njezin inspirativni i metaforični krug izvedbe u kojem ne koriste pomoćna sredstva i posebne efekte kako bi prikazala ‘estetiziranu muku’, nego se pred nama doista nalazi tijelo koje tu ‘muku’ proživljava.

U solo performansu nazvanom Wabisabi, Satomi istražuje ovaj u japanskoj kulturi čest pojam, koji se najbolje objašnjava kao oprečne emocije  probuđene bljeskom ljepote. Satomi kombinira vještinu japanske kaligrafije - shuji i tradicionalnu japansku vještinu vezivanja - kinbaku, kako bi odvela publiku u egzotičan svijetu erotike. Nalazeći inspiraciju u japanskoj kaligrafiji - ukyoe, njeni su performansi naglašeni elementima kao sto su projekcije scena iz filmova spisatelja Mishime Yukyoija.

Satomi

www.tokyolovedoll.free.fr

<!– /* Style Definitions */ p.MsoNormal, li.MsoNormal, div.MsoNormal {mso-style-parent:”"; margin:0cm; margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:12.0pt; font-family:”Times New Roman”; mso-fareast-font-family:”Times New Roman”;} @page Section1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:70.85pt 70.85pt 70.85pt 70.85pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.Section1 {page:Section1;} –>

Nakon doslovnoga pretvaranja popularne uzrečice u performerski čin kroz pijenje vlastite krv, u nastavku ciklusa ‘Samojed’ odlazi korak dalje, u prostor nove uzrečice koja se bavi jedenjem. I ovaj put je metoda autreferencijalna – reže se i jede samoga sebe. Taj čin samoizjedanja ne isključuje osvrt na moguću autoerotičnost i ‘obnovljivost’ tijela kao medija, no istovremeno daje vrlo čitljiv i direktan komentar na stvarnost. Svojevrsno ‘reduciranje’ tijela, koje na kraju izranja obnovljeno i čvršće nego prije (ali bogatije ožiljcima koji svjedoče o činu), svoje korijene ima duboko u ritualnome i ex-voto oblicima ponašanja primitivnih zajednica. Umjetnik je tu poput katalizatora i kanalizatora dominantne sociološke slika beznađa, i kao takav vrijedna je jedinka koja stvara valove unutar dominatnog svjetonazora, tj. proizvodi sadržaj koji se ili proklinje ili poštuje.

Nekada su ljudi jeli ljude, no danas izjedaju sami sebe te pritom stvaraju materijalno i duhovno nasljeđe osuđeno na propast. Zbog okolnosti u kojima se nalaze, povlače drastične poteze te su nekada spremni žrtvovati i sami sebe zbog okoline društva, politike, ljubavi, mržnje i statusa koji se nameće nad njihovom slobodom.’

Marko Marković

Ostavite komentar